„Ako mi se ikada dogodi da me netko optuži za
neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako
njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za
mene. Učinit će mi njihova ljutnja veliku radost, smatrat ću to osobnom
pobjedom nad neusporedivo jačim neprijateljem, mnogo opasnijim od moje
neozbiljnosti.
Jer sve je igra i najčešće igra skrivača u
kojoj je moja uloga ponekad dobra, ponekad i nije, ali ma kakva bila, učinit ću
sve što mogu, samo da se preživi. Zanimljivo je koliko je kratak životni put od
djetinjstva do starosti. Još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za
igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti.
Često me u slijepe ulice navede misao: zašto
čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost?
Jer, volio bih
vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle
svoju vrijednost? Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto
svijet primjerice ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost
prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom
djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima. Svi ostali
prvo bi morali ići u školu za učenje mašte, s posebnim odijeljenima:
- Mašta za nebo
- Mašta za zemlju
- Mašta za more
Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se
imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili
ozbiljnost i koji su nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat
izmislili. Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle, pa
im podmeću mikrofone »da bi svijet čuo...«.
A poslije svega treba se zapitati što je to
svijet važno imao čuti od njih? Zbog takvih nismo slušali ni sebe same pa smo
se poslije nalazili tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju. Priznajem, bojim se
toga i ako ikako budem mogao, ostavit ću svoje neozbiljnosti na vječno vlastito
čuvanje.“
Poštovane kolegice i kolege, vjerojatno u prethodnoj priči prepoznajete svu jednostavnost i ljepotu pisanja Siniše Glavaševića. Ovo je jedna od priči u njegovoj zbirci Priče iz Vukovara. Nakon što ste je pročitali, ako želite, možete napisati svoj komentar na priču. Što vi mislite, što je Siniša Glavašević njome želio poručiti? Također, postavit ćemo vam i sliku jednog od simbola Vukovara pa ga slobodno semiotički analizirajte.