„Ako mi se ikada dogodi da me netko optuži za
neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako
njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za
mene. Učinit će mi njihova ljutnja veliku radost, smatrat ću to osobnom
pobjedom nad neusporedivo jačim neprijateljem, mnogo opasnijim od moje
neozbiljnosti.
Jer sve je igra i najčešće igra skrivača u
kojoj je moja uloga ponekad dobra, ponekad i nije, ali ma kakva bila, učinit ću
sve što mogu, samo da se preživi. Zanimljivo je koliko je kratak životni put od
djetinjstva do starosti. Još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za
igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti.
Često me u slijepe ulice navede misao: zašto
čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost?
Jer, volio bih
vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle
svoju vrijednost? Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto
svijet primjerice ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost
prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom
djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima. Svi ostali
prvo bi morali ići u školu za učenje mašte, s posebnim odijeljenima:
- Mašta za nebo
- Mašta za zemlju
- Mašta za more
Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se
imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili
ozbiljnost i koji su nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat
izmislili. Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle, pa
im podmeću mikrofone »da bi svijet čuo...«.
A poslije svega treba se zapitati što je to
svijet važno imao čuti od njih? Zbog takvih nismo slušali ni sebe same pa smo
se poslije nalazili tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju. Priznajem, bojim se
toga i ako ikako budem mogao, ostavit ću svoje neozbiljnosti na vječno vlastito
čuvanje.“
Poštovane kolegice i kolege, vjerojatno u prethodnoj priči prepoznajete svu jednostavnost i ljepotu pisanja Siniše Glavaševića. Ovo je jedna od priči u njegovoj zbirci Priče iz Vukovara. Nakon što ste je pročitali, ako želite, možete napisati svoj komentar na priču. Što vi mislite, što je Siniša Glavašević njome želio poručiti? Također, postavit ćemo vam i sliku jednog od simbola Vukovara pa ga slobodno semiotički analizirajte.
Ne bih komentirao previše Glavaševićevu priču. Ne zbog toga što ga ne volim kao pisca ili zbog toga što mi se priča ne sviđa, dapače, već stoga što se svaki komentar čini suvišnim. A i tko sam da tumačim ili obrazlažem riječi čovjeka koji je predao svoj život u službi za bližnje.
OdgovoriIzbrišiSamo bih napisao to kako je čudno, a možda i veličanstveno kako ljudi, bez obzira tko ili kakvi oni bili, kada odluče nositi teret ljubavi postanu kao plodna oranica – baš kao što je i Ujević to stihovao: „...jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dati će đerdane.“ I posrijedi nije samo plodonosnost, već i uvid u smisao čini se, jer što je drugo Glavaševićeva priča negoli Riječ: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljestvo nebesko.“ (Matej, 18, 3) ma što god ona zbilja značila.
Vukovarski vodotoranj. Od konca rata simbol grada Vukovara. Ova izrupana građevina neupitno je simbol nesalomljivosti Vukovaraca, hrabrosti koja je raščetvorila strah. Simbol koji, iako svakoga dana sve više pripada povijesti, daje nadu u budućnost dokle god je i Vukovaraca, jer taj je vodotoranj ona Glavaševićeva rečenica usađena duboko u svakog Vukovarca i svaku Vukovarku, a glasi: „Grad – to ste vi.“
Glavaševićeva priča je na jednostavan način prikazala kako bi svijet bio savršen ako ne bismo tako brzo prerastali sve ona nevina dječja razmišljanja i s time se slažem u potpunosti. Smatram da ljudi prebrzo odu u svijet "odraslih" smatrajući kako je tamo ono sve što je potrebno za sreću, a zanemaruju djetinjstvo u kojem učimo i zaista živimo sve one vrijednosti i moralna načela koja su kasnije prijeko potrebna. Ta načela se polaku brišu sa svakom kušnjom, a trebala bi nam ostati usađena do kraja života.
OdgovoriIzbrišiKao što je i kolega ranije naveo, vukovarski vodotoranj je simbol vukovarske hrabrosti, a dio je svakog Vukovarca kao i svakog Hrvata.
Najveća vrlina djece je nevinost i mislim da nam Glavašević u svojoj priči pokušava ukazati na to. Kada bi svi svijet gledali kroz oči djeteta, loše stvari kao rat se vjerojatno nikada ne bi dogodile. Rat je posljedica svađe dviju (ili više) zemalja. U svađi dvije odrasle osobe teško je pomiriti strane i ''smiriti strasti'' jer je svatko izgradio svoje stavove i mišljenja od kojih teško odustaje, a tako je i u ratu. S druge strane, kad se djeca svađaju, jedan će drugoga počupati za kosu, ošamariti ili nešto slično i onda neće pričati neko vrijeme. Nakon toga se vraćaju na ono staro. Odjednom se opet igraju zajedno, dijele igračke i pričaju jer djeca lakše nađu izlaz is svađe. To im omogućava njihov neiskvareni, slobodan um i njihova mašta. ''Zašto svijet primjerice ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom djecom?'' ovo djeca rade svakodnevno, brišu stare razmjerice i kreću novim putem, a oni najdjetinjastiji su i najbezbrižniji. Ne kaže se bezveze ''nevin kao dijete'' jer djeca nikome ne žele ozbiljno nauditi. Pa bi li stvarno postojao rat da djeca vladaju svijetom ili da se svi vodimo svojom dječjom maštom koja je uvijek negdje u nama, ali se s godinama sve bolje skriva od ''javnosti''? ''We never grow up, we just learn how to behave in public''-Bryan White.
OdgovoriIzbrišiVodotoranj na neki način simbolizira cijelu Hrvatsku koja je unatoč ratu i svim nevoljama ostala ''stajati na nogama''. Na vodotornju su vidljive posljedice rata kao i na ljudima koji su ga proživjeli, no unatoč tome on je i dalje tamo, on i dalje postoji. On predstavlja i jedinstvo naroda za vrijeme rata i podsjeća nas da se svi možemo ujediniti ako imamo zajednički cilj i da u nečemu negativnom, kao što je rat, možemo naći nešto pozitivno, a to je zajedništvo.
Priča o igri
OdgovoriIzbrišiOvom pričom Siniša Glavašević ukazuje na okrutan svijet odraslih u kojemu se našao. Dok rat bijesni, on pokušava shvatiti kako je do tako nečega moglo uopće doći. U svojim razmišljanjima vraća se u djetinjstvo. Kada bi djeca vladala svijetom i kada bi mašta bila glavni kriterij vlasti, smatra da nikome ne bi palo na pamet ratovati. Ljudi su zaboravili maštati, zaboravili su kako je to biti dijete. Igranje skrivača i maštanje nam se postupno počelo zamjerati i zabranjivati. Naučeni smo da svijet odraslih ne podnosi neozbiljnost i djetinjastost. Nitko međutim ne razmišlja o tome da nas je ozbiljnost i zrelost dovela do puno veće opasnosti, ratovanja.
Mašta ima veliku vrijednost za Glavaševića. Smatra da bi uz nju svijet bio bolje mjesto. Zanimljiva je njegova tvrdnja da rat treba onima koji nemaju snage pokazati što misle, a nemaju upravo zbog nedostatka mašte. Potaknuti ovom pričom trebali bi razmisliti o temeljnim postavkama na kojima je svijet odraslih izgrađen. Trebali bi sačuvati dijete u sebi i ne dati da nam ga itko oduzme. Trebali bi to dijete pustiti da nas vodi kroz život i nikad ga ne zanemarivati koliko god se od nas zahtijevalo da ga zaboravimo.
Vukovarski vodotoranj
Vukovarski vodotoranj nosi simbol nade i otpora kako građanima Vukovara tako i Hrvatske. Tijekom opsade grada branitelji su svaku noć, kada bi bombardiranje i borbe utihnule, kradom postavljali hrvatsku zastavu na sam vrh unatoč tome što bi sljedećeg jutra vojnici JNA tu zastavu skinuli. Vidjeti tu zastavu na vrhu dalo bi nadu i poticaj građanima Vukovara da se i dalje bore i ne odustaju, a drugoj strani bio je pokazatelj da se duh vukovaraca ne može tako lako slomiti.
Vodotoranj teško je oštećen tijekom Domovinskog rata. Jedan od razloga je stoga što je takva građevina bila simbol snage i moći, a taj toranj bio je među najvećim građevinama takve vrste u Europi. Danas izgleda poput izranjavana cvijeta, te i dalje stoji nad Vukovarom kao stalni podsjetnik ne samo na stradanja i na patnje koje je prošao tijekom Domovinskog rata, već i na nadu i snagu koje im je tijekom tih tragičnih vremena pružao. Ne možemo ne vidjeti simboliku koja je ostala do dana današnjeg a to je da je prošlo već toliko godina, toliko je granatiranja ta građevina podnijela, ali unatoč svemu i dalje stoji. Vukovar je također i dalje tamo gdje je, a njegovi građani i dalje u njemu žive.
Glavaševićeva priča govori o čistoći, neiskvarenosti i jednostavnosti koju posjeduju djeca. Autori tvrdi da je mašta najveći dar i najdivnija osobina djeteta. Pobjeći u svoj vlastiti kutak daleko od svih ružnih stvari koje se događaju u svijetu prednost je zaigrane i vesele djece. Dok rat zazara domove, djeca iznova nalaze sreću i mir u malim stvarima, zaokupljeni su sebi bliskim stvarima i osobama. Treba slušati djecu, pustiti da se njihov glas čuje jer na taj način lako mogu uljepšati tragične trenutke. Oni ne znaju za mržnju, sukobe i neprijateljstva. Svi se trudimo što prije odrasti i biti među ozbiljnim ljudima, a ne shvaćamo kako je djetinjstvo lakše i ljepše od odraslog svijeta. Pouka ove priče jest da se ugledamo na djecu i pokušamo samo koji put razmišljati kao oni, tj. biti neozbiljni kako Glavašević tvrdi, jer će nam tada biti bolje i šarenije.
OdgovoriIzbrišiNa slici se nalazi Vukovarski vodotoranj. Iako je više puta bio bombardiran, nije se srušio i danas se smatra simbolom rata i patnje,ali i uspjeha, kako Vukovaraca tako i hrvatskog naroda u cjelini.
Smatram da Glavašević svojom pričom slavi dječju nevinost i jednostavnost. Nada se da je i on uspio sačuvati svoju neozbiljnost jer se čini da za to više nema mjesta u "svijetu odraslih". Svi se prave ozbiljni, a kad bolje pogledamo, to donosi više štete nego koristi, on konkretno spominje problem ratova. Kad bi ljudi svijet promatrali kroz dječje oči, problemi, ako bi se uopće shvaćali kao takvi, bili bi mnogo manji. Ljudi se danas previše brinu oko stvari koje nisu neophodne, kao na primjer bogatstvo, slava, imanje. Ta ljudska pohlepa ponekad naraste i do razmjera koji uzrokuju ratove.
OdgovoriIzbrišiČesto ljudi pristanu dati svoje sudbine u ruke onih koji im se čine dovoljno ozbiljni i sposobni, a pritom svoje ja zatome. To i je jedan od razloga ratovanja, ljudi postanu masa ovaca koja slijedi tuđe ciljeve bez previše vlastitog razmišljanja. A ti ciljevi su često sebični.
Kada bi ljudi više razmišljali svojom glavom i bili jednostavniji, kao djeca, toga ne bi bilo, jer djeci zapravo malo treba da bi bila sretna. No, i to se u današnje vrijeme polako mijenja. Glavašević spominje kako djeca sve brže gube interes za igru. To je posebno vidljivo u današnje vrijeme brzog razvoja tehnologije. Kao da se i među djecom potiče što brži ulazak u "svijet odraslih". Nema više toliko igranja u parkovima s vršnjacima, ili sa igračkama kojima smo se mi igrali kad smo bili mali. Vršnjake sada zamjenjuju pametni telefoni. Djeca prebrzo ulaze u svijet tehnologija i sve manje se socijaliziraju, što je u njihovim godinama ključno, jer se upravo tada uči socijalizacija i odnos prema drugima, umjesto toga postaju dio hladnog tehnloškog svijeta. Mnoga istraživanja pokazuju da tehnologija zaglupljuje, a i sami smo svijesni da dok "buljimo" u tv ekran ili monitor ne razmišljamo previše. Možda je to i cilj, odgojiti ljude da od malih nogu ne razmišljaju baš previše ili razmišljaju u određenom okviru.
Na slici je Vukovarski vodotoranj koji je, kada je izgrađen, bio jedna od najvećih građevina te vrste u Europi. Pretpostavljam da je bio simbol jačine Vukovara i veličao ga. Nekada je njegov gornji dio bio žarko crvene boje koja simbolizira snagu, moć i odlučnost, što se također vidi i iz same veličine vodotornja. Danas je ta boja izblijedjela, a vodotoranj je u ruševnom stanju. To se može odnositi i na grad Vukovar, nekada je bio lijep, miran gradić, a sada se čini kao da je dijelom izgubio svoj sjaj, te budi uspomene na bombardiranje i rat. No, iako je puno pretrpio, uspio je pružiti otpor, te i dalje stoji, baš kao i njegov vodotoranj.
1. Siniša Glavašević – Priče iz Vukovara: Priča o igri
OdgovoriIzbrišiPriča nas podsjeća na djetinjstvo. Podsjeća nas na to kako je lijepo biti dijete, jer ne shvaćaš odrasle, ali niti oni ne shvaćaju tebe. Podsjeća nas na činjenicu da bi satima proveli igrajući se, u nekom vlastitom izmišljenom svijetu ili s izmišljenim prijateljima koji bi se uvijek htjeli igrati točno onoga što je i nama palo na pamet. Glavašević zavidi djeci. Zavidi im na njihovoj bezbrižnosti, na njihovoj nevinosti i jednostavnosti.Ne voli samog sebe podsjećat na to da je odrastao, da se mora suočiti sa svijetom punim dosadnih, zrelih ljudi, jer dosadni, zreli ljudi vode ratove, ubijaju jedni druge zbog komada zemlje. Poručuje da bi djeca trebala voditi svijet, jer ništa ne bi imalo smisla, a opet bi sve bilo tako jednostavno.
2. Vodotoranj
Vukovarski vodotoranj izgrađen je 1968. godine i bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi. Do Domovinskog rata, na vrhu se nalazio restoran iz kojeg se mogao vidjeti cijeli Vukovar. Tijekom Domovinskog rata, toranj su teško oštetili te je tako postao simbolom stradanja i otpora grada. Na toranj se također može gledati kao i svojevrsan simbol preživljavanja i upornosti jer koliko god je bio bombardiran, nisu ga uspjeli srušiti.
Moram priznati da sam već nekoliko puta čitala tekst Siniše Glavaševića, kao i večeras, ali nisam komentirala jer su kolegice i kolege prije mene rekli više nego što bih ja mogla. Međutim, voljela bih makar na kraju, reći svoje mišljenje o veličanstvenim riječima gospodina Glavaševića.
OdgovoriIzbrišiGledajući u kakvom svijetu danas živimo, koliko je ljudi nesretno, nezadovoljno, koliko njih se jedva bori za život, a sa druge strane, koliko ljudi žude za vlašću nad svim živim i neživim, većim utjecajem, moći, smatram da bi njegove riječi trebalo što češće prenositi. Ovaj tekst napisao je u najgorem razdoblju koje je ove prostore zahvatilo- u ratu. Kako je moguće, onda, da nakon 22 godine toga nemilog događaja, ljudi sve više zaboravljaju na dijete u sebi a danas ne proživljavamo taj horor?!
„Ako mi se ikada dogodi da me netko optuži za neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za mene. ". Ovom izjavom bi Glavašević trebao biti uzor svima nama, ova izjava bi trebala biti misao vodilja svakom dobrom čovjeku. Zar je biti djetinjast grijeh, veći nego pohlepa ili moć?! Govorim to jer mi se čini da je reći današnjoj djeci da su djetinjasti percipirano kao uvreda. Ne samo od njih samih, već i od nekih roditelja. To je prešlo u tolike mjere da djeca sve brže žele biti veliki, žele odrasti. I tako sve ranije gube onu svoju naivnost, čistoću, jednostavnost, spretnost, ali šeprtljavost i nevinost koja ih krasi. Kao da je odjednom proizašla među svom djecom izjava da biti djetinjast, znaći biti neinteligentan. Upravo nas Glavašević prisjeća koliko je pogrešna i suluda takva misao. Naime, djeca su ta čija inteligencija nema kraja. Činjenica da je neiskvarena joj daje onu nevjerojatniju, ali toliko razumljivu nit. Djeca ne znaju za diskriminaciju na osnovu kože, nacionalnosti. Bitno im je da si dobar čovjek, da se igraš s njima. Svako dijete je pojedinac kojega interesiraju neke stvari više, neke manje. No, djeca su sva maštovita za pojedine aspekte. Interesantno je da niti u jednoj takvoj mašti ne postoji misao o ratu, niti o zavadi. Da, naravno, ponječkat se s nekim i ne pričati neko vrijeme, ali upravo je dječja jednostavnost ona koja kao rješenje nameće pomirenje. I, u tome bi trebelo ustrajati i kada odrastemo, i u svim daljnjim generacijama- pomirenje. Glavašević je predivno rekao da je ono dječje vrijednije i iznad svake institucije u kojoj djeluju velike i odrasle osobe. Većina ljudi u njima su, ionako, samo marionete onih još pohlepnijih. Njihove riječi ćemo češće uzimati kao vjerodostojne nego one nekog petogodišnjeg djeteta. I, jesu li , uistinu, njihove riječi vjerodostojnije? Ne znam, ali vrijednije sigurno nisu. Nema vrijednije stvari od iskrene dobrote, a dijete je njezin najbolji predstavnik. Pa, ako želimo biti dobri ljudi, trebali bi odrastanjem zadržati ono djetinjasto u sebi, makar mali dio. Glavašević nam to i sam na kraju kaže! Zadržavanjem djeteta u sebi, zadržavamo u sebi ono nešto što bi moglo srušiti svakog neprijatelja oko nas, a to je dobrota. Ako tako odlučimo nju nam nitko ne može oduzet.
Pa se, na koncu, pitam; zašto se tako brzo i tako lako odricati svoga djetinjstva za postati odraslim čovjekom, mijenjati dobrotu, iskrenost, jednostavnost, nevinost, naivnost za ozbiljnost, neiskrenost, čak i laži,, čineći ono što nam drugi govore ostavljajući vlastitu maštu negdje daleko iza sebe? Možda bi nam bilo bolje i ljepše kada bismo poslušali ove riječi Siniše Glavaševića, da ne provedemo samo jedan mali dio života kao djeca, nego da cijeli život budemo djeca u važnim odlukama koje se tiču dobrobiti svih oko nas, i naše same. Na kraju, mi se nameće misao da bi takvim stavom mogli zaustaviti buduće ratove, ali vjerujem da je ta misao za veliku većinu samo djetinjasta.
Siniša Glavašević napominje da će znati da za njega ima nade dok ga god budu prozivali djetinjastim i zbog toga optuživali. U najmlađim danima svatko je od nas neiskvaren, čista srca i čistih misli, i Glavašević na svoj prepoznatljivi način opisuje kako bi svijet funkcionirao da možemo takvi, neiskvareni, i ostati. Djeca shvaćaju istinsku ljepotu i harmoniju života, a da toga nisu ni svjesni - razlikuju bitno od nebitnog, njima je sreća biti s najbližim osobama i svijet shvaćati kao jednu igru, njihova mašta stvara onu pravu, istinsku stvarnost, najdublje želje osobe kojima nitko ne upravlja jer su one samo naše. Odrasli više ne razlikuju bitno od nebitnoga, sve se okreće oko toga koliko ćemo koristi imati iz nečega pa tako korist vide u ratovima, u ratovima stvorenih, kako to Glavašević kaže, 'od silne brige za svijet'. Mažu nam oči, otimaju djecu koja su ostala sakrivena duboko u nama. Kao i sam Glavašević, i mi bismo trebali naše neozbiljnosti ostaviti na 'vječno vlastito čuvanje'.
OdgovoriIzbrišiVodotoranj Vukovara jedan je od najvažnijih i najbolnijih simbola stradanja i otpora grada Vukovara. Za vrijeme opsade grada bio je pogođen stotinama projektilima, ali bi se iznova pod granatama uvijek na vodotornju dizala hrvatska zastava. Vodotoranj, kao i sam Vukovar, bio je poput ptice feniks - uvijek bi se iznova dizao iz pepela. Vodotoranj Vukovara za mene je osobno simbol jednog uskrsnuća nakon svakog pada, nakon svih pogodaka granata - uvijek bi se vratio, makar i slabiji, ali smognuo bi snage dići se - kao što je i/bi pao, tako se i uzdignuo.
Riječi Siniše Glavaševića na prvi su me pogled podsjetile na razmišljanje da je svijet igralište Thomasa Sebeoka., no tekst zapravo nosi drugu poruku koja je inspirirana teškom pričom ratnog Vukovara. Sreću, dobrotu i neisvarenost povezujemo s djecom, a što ona postaju starija, to se njihove najljepše vrline vide sve manje i zamjenjuju ih mane odraslog čovjeka. Pokvarenost i zle misli povezuju se samo sa odraslim ljudima. Onima koji su istovremeno spremni nauditi drugima, koji ne brinu za ništa osim za sebe. Tu je poveznica teksta sa slikom votoronja iz Vukovara. Na njemu su jasno vidljive ratne "rane", ne koje mnogi drže u sebi i vješto sakrivaju. Kako odrastamo sve češće smo skloniji nauditi drudima oko nas. Često to nećemo shvatiti jer će osoba prikrivati svoju bol, ali vodotoranj kao stvar ne može sakriti svoje "rane". Šteta koja je nanesena vodotornju, bila je namjenjena ljudima. On stoji i podsjeća nas na grijeh, ai s druge strane i na upornost koja ga je održala na "životu".
OdgovoriIzbrišiVukovarski toranj, osim što je postao simbol grada Vukovara, postao je i simbol teškog rata kroz koji je Hrvatska prošla. Nekadašnji vodotoranj sa čijeg se vrha pružao pogled na cijeli grad, danas je razrušena građevina. Danas se na njega gleda kao simbol stradanja,ali i pobjede Vukovara Hrvatske.Možemo rći da svojim razrušenim izgledom podjeća Hrvate da se, iako jako oštećen, još uvijek drži uspravno, te tako šalje poruku Hrvatima da se svi trebamo držati uspravo i dignute glave ići prema boljoj budućnosti.
IzbrišiAutor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiPriče iz Vukovara Siniša Glavašević napisao je kako je sam rekao „ za svoju dušu i dušu Vukovara.“ „Ako uspijem, poslat ću vam faxom svoju dječicu pa vas molim da, kada to pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.“- rekao je u studenom 1991. književniku Mladenu Kušecu Glavašević u telefonskom razgovoru. Nije nam poznato što mu je Kušec odgovorio, ali je i danas 23 godine nakon užasa rata, jasno da njegove priče, pa tako i Priča o igri trebaju svima nama.Kada uzmemo u obzir vrijeme i uvjete u kojima je nastala, Priča o igri dobiva na vrijednosti jer pobuđuje nadu i nudi mogućnost da čuvajući svoje neozbiljnosti, svoju neiskvarenost i maštu učinimo svijet kakav samo djeca mogu zamisliti , svijet u kome nikom ne bi palo na pamet da ratuje.
OdgovoriIzbrišiToranj sa svim svojim ranama simbol je Vukovara, simbol razaranja i stradanja,ali i otpora agresiji, opomena i bolna uspomena na najstrašnije poglavlje iz Domovinskog rata . Visoko izdignut iznad razine grada bio je stalna meta napada JNA tijekom tromjesečne opsade Vukovara. Izranjavan kao da je živi stvor, ostao je postojan i neuništiv , baš kao i Vukovar za kojeg je poznati hrvatski dizajner rekao: “ Svi gradovi u Hrvatskoj su hrvatski. Za razliku od njih, Vukovar je Hrvatska!“
Siniša Glavašević je zbirku Priče o Vukovaru napisao netom prije dolaska neprijatelja u grad. Smatram da opisujući svoju 'ulogu u igri skrivača' zapravo opisuje sebe i svoj rad u ratnoj situaciji gdje se skriva od neprijatelja te poduzima sve što može samo da preživi. Govoreći o kratkome putu između djetinjstva i starosti možda promišlja o svoj vukovarskoj djeci koja su, zbog ratnih okolnosti, bila prisiljena odrasti i boriti se za svoj život i svoju domovinu.
OdgovoriIzbrišiIako je teško napadan i oštećen tijekom rata, vukovarski vodotoranj i dalje stoji. Upravo zato danas predstavlja simbol upornosti, hrabrosti i borbe Vukovara, ali i cijele Hrvatske.
Siniša Glavašević ovim tekstom želi iznijeti pregršt pozitivnih poruka. Počinje od veličanja svoje ozbiljnosti i djetinjastosti koju je, usprkos svojim godinama, i dalje uspio sačuvati. Svjestan je neiskvarenosti dječjeg duha i dječje misli te je ponosan što je svu tu dobrotu, neiskvarenost, naivnost i optimizam s kojim se rodimo uspio sačuvati iako je mnogi zaboravljaju jer je većini glavna želja odtrasti, biti samostalan i donositi važne odluke. Te važne odluke, odluke odraslog svijeta, na mnoge utječu, čak i negativno. Jedna od takvih odluka, na čije pravo pripada vrlo malom broju utjecajnih pojedinaca, je i odluka na rat. Takvi pojedinci željni su moći i vlasti te da bi došli do toga ne prežu pred ičim šteteći time velikom dijelu čovječanstva. Takvi pojedinci ne uživaju u ljepoti, u miru i u radosti kako uživaju djeca. Djeca u sebi drže veliku moć - moć da se raduju i još važnije, moć da opraštaju. Djeci nije bitno tko je bolji, tko je brži ili jači, bitno im je samo da igra traje. Da se igraju, da uživaju, da im bude lije, da uveseljuju i sebe i ljude oko sebe. Takvu dječju moć su odrasli izgubili jer su previše zagubljeni u brige vlastitog života i egzistenciji da bi razmišljali o sreći, i svojoj i tuđoj.
OdgovoriIzbrišiGlavašević, osim što poziva svakog individualca da se okrene miru, ljubavi i sreći, širenju pozitivne energije, odašilje i poruku optimizma i poruku pacificizma. Zalaže se za mir i u ratu koji u tom trenutku hara njegovom zemljom želi ljudima dati mrvicu optimizma, mrvicu sreće i nade, ujedno i uputu kako da se ponašaju kad taj cijeli pakao prođe: budite kao djeca.
Poznati vukovarski vodotoranj je ostao simbolom Vukovara i njegove želje za opstankom, a ujedno je i podsjetnik na to što više nikad ne želi doživjeti. Premda je bolna uspomena na sve dane rata i na sve izgubljene u ratu, građanima Vukovara, kao i svim Hrvatima, iako devastiran, vodotoranj ulijeva ponos jer predstavlja nekoga i nešto što je netko želio uništiti i prisvojiti, ali se ono nije dalo i izašlo je iz te posljednje bitke uzdignute glave i kao pobjednik.