Poštovane kolegice i kolege,
"suvremeni je subjekt neprestano bombardiran informacijama, slikama, okružen različitim porukama, savjetima i marketinškim trikovima. On se kreće u šumi znakova kojima je radikalno izmijenjeno značenje ili su ga pak posve izgubili. Svaka je njegova misao već domišljena, svaka rečenica već izgovorena, svaka želja iskrivljena i unaprijed ispunjena. Taj subjekt nema vremena za sumnju, za propitivanje temelja svijeta u kojemu živi. Njegovo je da konzumira znakove koji lebde oko njega, da slijedi poruke neovisno o tome tiču li ga se ili ne." Ovako u novom članku u Vijencu piše Krešimir Bagić, hrvatski pjesnik, stilističar i kritičar, osvrćući se na novu knjigu Roberta Perišića Jednom kasnije.
U daljnjem tekstu, Krešimir Bagić također navodi jos jedan izuzetno zanimljiv primjer. On kaže kako je njemački regionalni dnevnik Landeszeitung Lueneburg u siječnju 2006. g. na istoj stranici objavio reportažu o ubijanju Roma u koncentracijskom logoru u Auschwitzu i plaćeni oglas tvrtke E.ON koji glasi: E.ON vam danas sređuje plin sutrašnjice. Kada su čitatelji protestirali, uredništvo dnevnika smjerno je priopćilo: „Ispričavamo se zbog te pogreške, koja istodobno poništava namjeru objavljene priče da rasvijetli gotovo zaboravljeno poglavlje nacional-socijalizma i nezasluženo baca ružno svjetlo na tvrtku (koja distribuira plin)“. Glasnogovornik E-ON-a izjavio je pak da tvrtka ne utječe na mjesto oglasa te dodao da nakon redakcijske isprike cijelu stvar treba što prije zaboraviti. Taj je događaj moguće promatrati kao metaforu svijeta u kojemu živimo, a koji se dobrim dijelom zasniva na nepredvidivim medijskim i promidžbenim politikama te na njima primjerenu cinizmu. Jer: tko može tvrditi da su se dotična reportaža i reklama, Romi i distributer plina greškom susreli na istoj stranici!? Tko može jamčiti da čitava stvar nije unaprijed smišljena (incident je najbolja reklama)!? Jezu izaziva upravo nemogućnost odgovora na takva pitanja. Izgleda da je Jean Baudrillard vraški imao pravo kada je ustvrdio da naše vrijeme obilježava višak informacija i višak realnosti te da baš to širenje svih mogućnosti postaje nepodnošljivo, tj. da je suvremeni čovjek – suočen s ekstazom komunikacije – zapravo pristao na novu vrstu ropstva.
Cijeli članak, kao i osvrt na knjigu, izuzetno je zanimljiv i aktualan. Kao i obično, sve vas pozivamo da pročitate članak, a kao ste u mogućnosti, pročitajte i knjigu. Članak u cijelosti možete pročitati ovdje.
Vjerojatno ću otići previše široko. Referirat ću se na zadnji dio izdvojenog teksta (Baudrillard), ali i na Šumu znakova koja je u nastavku teksta:
OdgovoriIzbrišiUmreženi bežično blagoslovom Velikog Brata. Umreženi binarno jabukom bez mirisa
Odmreženi i omraženi od sebe klikom miša do vitke linije
Pogrbljeni idealnim životom orgijamo pikselima kroz plavi periskop
Anestezija intrakabelno! Za obavijest o nuspojavama upitajte obližnjeg mrežnog administratora
Impotentni duh liječi afrička šljiva s tla Prisavlja
Ples ljubavi s ekranom dok ritam držimo u šaci
Telefoni reagiraju na dodir, ljudi ne
Informiranje je besplatno, formiranje mišljenja se plaća životom
Pozidanje podatkovnog prometa ispred intelektualnog dometa
Semiotika kao norma. Radost indirektno.Paradoks povezanosti. Znak prema udaljavanju. Tok od izvora. Oltar kapitalu. Epitaf ljudskom.
Jarko , veliko, glasno. Dobrodošli u Šumu znakova. Zaboravite šumu.
Čak i da netko može jamčiti da cijela stvar nije bila unaprijed smišljena, smatram da to ne bi opravdalo tu bizarnu "podudarnost" koja se odigrala u Landeszeitung Lueneburg. Uistinu, kako bi mogli oprostiti takvu nepromišljenost? Teško je povjerovati da sami urednici nisu mogli zamijetiti tu nesretnu konstelaciju znakova. Ne možemo oprostiti stoga, ali što nam onda ostaje? Ostaje zaborav.
OdgovoriIzbrišiMedijski incidenti nerazdvojivi su od povijesti medija. U ljudskoj je prirodi, čini se, ta potreba za negativnim, za tračevima, za neprilikama. Podsjećaju nas da se nevolja ne događa nama, već susjedu. Mediji, dakako, znaju stvoriti incidente i još brže zaboraviti na njih.
Incident kao najbolja reklama? Čak i negativan publicitet je još uvijek publicitet. Cinizam možda ostaje hladan, ali svejedno i dalje trpi ideologiju koja i kroz hladnu distancu i dalje ostaje u našem vidiku.
A kakav je naš vidik? Suvremen čovjek je izrešetan svakojakim informacijama. Tu istinu možemo vidjeti...gledamo na malim ekranima na kojima se reklamira sreća sa popustom od 20%, gledamo je na uličnim reklamama na kojima vidimo najkorektniji oblik ženskih grudi. Čitamo o najpoželjnijem, o najboljem, o najlošijem.
Moderan čovjek je izgubio pregled nad stvarima koje ga okružuju, zbog jednostavne činjenice da ih odjednom ima previše - blješte sa svih strana na sve načine. Čovjek postaje letargičan, indiferentan, da sačuva svoj "zdrav" razum. Od šume ne vidi stablo. A svi ti znakovi šume jednakom jezom nametnutih ideala.
A opet, kako bi netko mogao normalno disati u svijetu sa toliko nevolja? Stoga i čovjek ne može imati na umu sav totalitet gadosti koje se događaju oko njega. Kreće se od jedne nevolje ka drugoj. Jer kad bi i vidio cijelu šumu, što bi se dogodilo?
Prošlost i dalje živi kroz ovakve incidente. Uistinu, ne bi smjeli zaboraviti, ali kako ćemo onda zaista i oprostiti?
Robert Perišić isprepliće problematiku popularne kulture u svojih stihovima. Za njega su riječi "samo povoji koji se poslije bacaju". To me podsjetilo na Cassirerovu definiciju znaka koji "nije puki omot misli". Što ostaje kad se povoji i omoti odbace? Postaju li tada znakovi, simboli, kodovi i riječi "sredstvo spoznaje svijeta", "intelektualno oruđe za procjenjivanje temeljnih činjenica postojanja"? Čini se da je to slučaj u Perišićevim stihovima.
OdgovoriIzbrišiPromišljanje o stihovima podsjetilo me na još jedan Sebeokov izraz o "raznolikosti ljudske proizvodnje znakova" što poistovjećujem s Perišićevom šumom znakova. Gusta zbrka različitih vrsta šarenih, šuštavih simbola i kodova u kojoj se lako izgubiti. No, šuma kao i mediji privlači, zove na zabavu, izgleda bezopasno, nudi nam jouissance, češće nego plaisir. Prepuštamo se, uranjamo tijelom u šumu znakova, doživljavamo ekstazu. U šumi tih znakova lako se izgubimo, zbunimo, lutamo, ne razumijemo i bivamo pasivni. Zvuči kao "metafora svijeta u kojem živimo". Perišićeva poezija podsjeća na isprepletenu semiozičku mrežu znakova u kojoj je čitatelj "interpretant". Njegovi stihovi zahtijevaju promišljanje, interpretiranje, djelovanje, shvaćanje i otpor.
Popularna kultura često se nameće svojim jednoličnim temama i stvara medijke robove. Zrcali se i oblikuje naše ponašanje u svakodnevnom životu. Često ne znamo radi li to namjerno ili slučajno. No znamo da takve situacije, kao što je bio slučaj u Landeszeitung Lueneburgu, pobuđuju sumnju.