Priča o igri

 „Ako mi se ikada dogodi da me netko optuži za neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za mene. Učinit će mi njihova ljutnja veliku radost, smatrat ću to osobnom pobjedom nad neusporedivo jačim neprijateljem, mnogo opasnijim od moje neozbiljnosti.

Jer sve je igra i najčešće igra skrivača u kojoj je moja uloga ponekad dobra, ponekad i nije, ali ma kakva bila, učinit ću sve što mogu, samo da se preživi. Zanimljivo je koliko je kratak životni put od djetinjstva do starosti. Još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti.

Često me u slijepe ulice navede misao: zašto čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost? 

Jer, volio bih vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle svoju vrijednost? Kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto svijet primjerice ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastijom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima. Svi ostali prvo bi morali ići u školu za učenje mašte, s posebnim odijeljenima:

                   - Mašta za nebo

                   - Mašta za zemlju

                   - Mašta za more

Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili ozbiljnost i koji su nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat izmislili. Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle, pa im podmeću mikrofone »da bi svijet čuo...«.

A poslije svega treba se zapitati što je to svijet važno imao čuti od njih? Zbog takvih nismo slušali ni sebe same pa smo se poslije nalazili tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju. Priznajem, bojim se toga i ako ikako budem mogao, ostavit ću svoje neozbiljnosti na vječno vlastito čuvanje.“

Poštovane kolegice i kolege, vjerojatno u prethodnoj priči prepoznajete svu jednostavnost i ljepotu pisanja Siniše Glavaševića. Ovo je jedna od priči u njegovoj zbirci Priče iz Vukovara. Nakon što ste je pročitali, ako želite, možete napisati svoj komentar na priču. Što vi mislite, što je Siniša Glavašević njome želio poručiti? Također, postavit ćemo vam i sliku jednog od simbola Vukovara pa ga slobodno semiotički analizirajte. 

 

Pripreme za kolokvij

Poštovane kolegice i kolege,

29. studenoga se opasno približava i prvi kolokvij vreba iza ugla. Kako vas ne bi uhvatio nespremne i nepripremljene, zadali smo vam nekoliko semiotičkih zadataka da se još bolje oboružate znanjem. Ne dajte da kolokvij iznenadi vas, iznenadite vi njega.  Na prošlom predavanju govorili smo o semiotičkom značenju novinskih naslovnica. Ovdje vam donosimo tri naslovnice. Prva je naslovnica časpoisa Time iz 2006. godine. Proučite je malo, a sudeći po komentarima prethodnih zadataka, znate kako i što vam je činiti. Druge dvije naslovnice već smo vidjeli na predavanju. Radi se o naslovnicama Newsweeka i Timea iz 1994. godine koje donose svoje "viđenje" događaja oko suđenja O.J. Simpsonu. Iako ste ih na predavanju odlično analizirali, možda sada pronađete nešto novo.

Također, govorili smo i o komunikaciji putem plesa. Svaki naš pokret nešto znači. Pogledajte sljedeće vidozapise i semiotičkih ih anlaizirajte. Svratite pozornost na fantastičnu izvedbu Kseniye Simonove na ukrajinskom Supetalentu iz 2009. godine. Kseniya je uspijela prekrasno ispreplesti glazbu, sliku i pokert kako bi ispričala priču. Zaista talent vrijedan divljenja. 

Nadalje, profesor je govorio i o filmu Ime ruže. Cijeli film se nalazi ovdje, pa ako imate vremena i željni ste ga pogledati, sigurno će vam pomoći u učenju za kolokvij.

Jednom kasnije u svijetu semiotike

Poštovane kolegice i kolege,

"suvremeni je subjekt neprestano bombardiran informacijama, slikama, okružen različitim porukama, savjetima i marketinškim trikovima. On se kreće u šumi znakova kojima je radikalno izmijenjeno značenje ili su ga pak posve izgubili. Svaka je njegova misao već domišljena, svaka rečenica već izgovorena, svaka želja iskrivljena i unaprijed ispunjena.  Taj subjekt nema vremena za sumnju, za propitivanje temelja svijeta u kojemu živi. Njegovo je da konzumira znakove koji lebde oko njega, da slijedi poruke neovisno o tome tiču li ga se ili ne." Ovako u novom članku u Vijencu piše Krešimir Bagić, hrvatski pjesnik, stilističar i kritičar, osvrćući se na novu knjigu Roberta Perišića Jednom kasnije.

U daljnjem tekstu, Krešimir Bagić također navodi jos jedan izuzetno zanimljiv primjer. On kaže kako je njemački regionalni dnevnik Landeszeitung Lueneburg u siječnju 2006. g. na istoj stranici objavio reportažu o ubijanju Roma u koncentracijskom logoru u Auschwitzu i plaćeni oglas tvrtke E.ON koji glasi: E.ON vam danas sređuje plin sutrašnjice. Kada su čitatelji protestirali, uredništvo dnevnika smjerno je priopćilo: „Ispričavamo se zbog te pogreške, koja istodobno poništava namjeru objavljene priče da rasvijetli gotovo zaboravljeno poglavlje nacional-socijalizma i nezasluženo baca ružno svjetlo na tvrtku (koja distribuira plin)“. Glasnogovornik E-ON-a izjavio je pak da tvrtka ne utječe na mjesto oglasa te dodao da nakon redakcijske isprike cijelu stvar treba što prije zaboraviti. Taj je događaj moguće promatrati kao metaforu svijeta u kojemu živimo, a koji se dobrim dijelom zasniva na nepredvidivim medijskim i promidžbenim politikama te na njima primjerenu cinizmu. Jer: tko može tvrditi da su se dotična reportaža i reklama, Romi i distributer plina greškom susreli na istoj stranici!? Tko može jamčiti da čitava stvar nije unaprijed smišljena (incident je najbolja reklama)!? Jezu izaziva upravo nemogućnost odgovora na takva pitanja. Izgleda da je Jean Baudrillard vraški imao pravo kada je ustvrdio da naše vrijeme obilježava višak informacija i višak realnosti te da baš to širenje svih mogućnosti postaje nepodnošljivo, tj. da je suvremeni čovjek – suočen s ekstazom komunikacije – zapravo pristao na novu vrstu ropstva.

Cijeli članak, kao i osvrt na knjigu, izuzetno je zanimljiv i aktualan. Kao i obično, sve vas pozivamo da pročitate članak, a kao ste u mogućnosti, pročitajte i knjigu. Članak u cijelosti možete pročitati ovdje.

      

Svijet semiotike (2)

Poštovane kolegice i kolege,

nakon blagdana i neradnih dana, vraćamo se našim obvezama i proučavanju semiotike. Neki od kolega počeli su aktivno sudjelovati u radu na blogu svojim zanimljivim i konstruktivnim komentarima, pa vas sve pozivamo da im se pridružite. Ne zaboravite, vaša aktivnost na blogu uvelike će utjecati na završnu ocjenu.

Evo nekoliko primjera na kojima možete pokazati svoje teorijsko i praktično znanje semiotike.
Prvi primjer je logo Ljetnih olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Profesor je na predavanju istaknuo neka značenja koja se mogu iščitati, ali ako pažljivo proučite logo, sigurno ćete naći još neko značenje.

Drugi primjer je primjer poljubca. Poljubac je znak. Ali znak čega? Postoje različita tumačenja poljubca. On može biti znak ljubavi, ali i izdaje, prijateljstva, vjernosti. Pogledajte sljedeću sliku i napišite što sve možete iščitati iz nje.

Treći primjer su reklame. Profesor je na jednom od prošlih predavnja spominjao reklame koje izravno i vulgarno pozivaju na seks. Ovdje ćemo staviti nekoliko primjera pa ih vi slobodno komentirajte. Nakon što obradite semiotičko značenje reklama, osvrnite se i na njihovu etičku i moralnu ispravnost. Je li u redu da se takve reklame emitiraju? Kako one utječu na potrošače, ali jos važnije, na djecu i mlade? Kakvu im poruku šalju?

I za kraj, jedna preporuka. Pročitajte kratku priču Zadig ili sudbina poznatog francuskog pisca i mislioca Voltaira. Profesor je neke odlomke te knjige koristio na predavanjima, tako da će vam sigurno biti od pomoći. Priču u cijelosti, ali na engleskom jeziku, možete pročitati ovdje.